Sam za šankom

06. svibanj 2016 ob 14:58 | 30
"Dok je sjedio sam za šankom u onoj kafani na drugom kraju ulice izvadio je iz džepa treću kutiju cigara. Ponovo mu je palo na pamet da previše puši. Ali, kako ostaviti cigare posle toliko godina, kako provesti veče sa čašom ispred televizora, a bez cigara.
Da, ona mu je govorila da previše puši. Ali ona je inače puno pričala. Nikad nije imao živaca da je sluša do kraja. Te ovo, te ono. Onda joj je, vjerovatno, jednom dosadilo da priča i jednostavno je otišla. Ima tome i pola godine.
Osmjehnuo se. Sjetio se. Imala je divan osmjeh. Mnogo ga je volio. Mada, smijala se običnim glupostima, a on ih nije razumio i nisu mu bile smiješne. Bile su to baš gluposti.
Ma, bolje je što je otišla. Sada, on može da spava na lijevoj strani kreveta, koju je stalno morao njoj da ustupa, da bi ona mogla ležeći da gleda mjesec i udiše svježi vazduh. Nesvjesno je zakolutao očima. Da, mnogo ga je nervirala. A tek ona njena potreba da nikud ne mrda dok ne popije dvije šolje kafe. Objašnjavala je to time, da je boli glava ako ne popije kafu, neki problem sa pritiskom, ili nečim već. Uostalom, to nije shvatao, pa nije ni slušao. Ali sami Bog zna, koliko je puta on žurio, a ona se ljutila, jer joj je trebalo vremena da popije tu svoju kafu lagano. Ne zna za nju, ali njemu je ta njena kafa definitivno dizala pritisak.
Sa druge strane, bez ikakvog razloga je mijenjala raspoloženja. Iz najboljeg je prelazila u najgore. Iz ljubavi u mržnju. Iz radosti u tugu. Nikad to nije razumio. Pričala bi mu nešto o svojoj nesigurnosti u njegovu ljubav, da je brine to da je možda prestao da je voli, da se boji da će mu se neka druga dopasti više od nje. Ali, on ju je volio, zaboga, pa zar bi bio tu, da to nije tako. Samo kad se sjeti. Njen pogled je znao da učini čuda, a kada je držao za ruku, osjećao se toliko lako i nevjerovatno dobro.
Naslonio je čelo na dlan i pogled mu je pao na čašu. Vidio je svoj odraz, onako iskrivljen, rubove usana opuštenе. Odavno se nije smijao, a ljude je izbjegavao, jer nije imao šta da im kaže. Ustvari, nije htio da priča sa njima. To ga je zamaralo, a on nije htio da se zamara. Rađe bi večeri provodio kod kuće, nego u velikom društvu punom neke sreće, njemu nepoznate. Bojao se da prizna sebi da je prazan, isto kao što se bojao da shvati šta mu je.
Bio je svjestan da je jedan od onih što ne umiju da rješavaju probleme. Često su se dešavale situacije kada se davio u njima, te je od čistog nedostatka snage jednostavno sjedio i čekao. Čekao je da jedan od problema nestane sam od sebe, da pukne. Ako bi čekao dovoljno dugo, i ako se ništa slično ne bi desilo, on je išao putem eliminacije. Sklanjao je sam jedan od njih i činilo mu se da bi počeo da diše. Tako je prije nekih desetak godina ostao bez prijatelja, prestavši da se druži sa njim, pošto je imao gomilu problema kod kuće. A i posao je promijenio iz nekih samo njemu jasnih razloga. A ko zna, možda i nije ona otišla, možda je on otjerao. Ko bi ga zna. Mora da je stvorio situaciju da ona ode. Ma sigurno je učinio sve. Jer baš tada je bila neka kolona neprijatnosti u njegovom životu, baš se tada osjećao loše, sve ga je nerviralo. Možda je baš tada prestao da se smije.
Pade mu na pamet kako je već peti dan u istoj majici, ali odmah pomisli kako je to nevažno. A tek njegova kosa. Mada, na kraju krajeva, on nikome nije potreban, stoga, što bi se uopšte mučio oko svog izgleda.
Šanker mu je sipao još jedan dupli gorki list. Učinjelo mu se da je ukus drugačiji. Koga briga.
Prija mu ovo. Dobro je kad ne mora ni sa kim da se priča. Mrzi kad mora ljudima da govori da je dobro. I nije stvar u tome da on nije dobro. On jednostavno nije znao kako je on. U posljednje vrijeme je bio prazan, pa i nije baš znao šta bi odgovorio onima, koji su ga formalno pitali kako je. Znao je da ih to u stvari ne interesuje. Sjeća se, jednom je provjere radi, svojoj koleginici, koja ga je svakog jutra pitala kako je, odgovorio da mu je umrla majka, a ona je u odgovor na to rekla da ni ona nije loše, iako joj ova kiša utiče na raspoloženje. Toliko o tome, pa, što bi se onda on zamarao. Mada, šta ima koga da interesuje kako je i šta radi, boli li glava, kako diše, osjeća li nemoć i iscrpljenost jer je cijelu noć proveo budan i povremeno plakao. Uvjek je znao da je njegovog oca zanimalo kako je on, ali, njegov otac je mrtav već 13 godina. Stoga... Ne, sjetio se, nije samo otac brinuo o njemu. Imao je i nju, ali ona je otišla. A ona je umjela da ćuti i da ga kao dijete gleda i pokuša da mu da savjet odrasle osobe. Često ga je ubijala njena naivnost rasuđivanja, njeni pogledi na svijet kroz naočare roze boje, i njeno dječje prkosno „šta me briga”. A opet, nekim dijelom joj je zavidio na tome, jer je on odavno prestao da bude takav.
Šta da se radi, ljudi dolaze i odlaze, na ovaj ili onaj način. Uvukao je dim, koji je izazvao bol u grlu i vidio da je tri ujutro. Dobro, još jedan dupli pa će poći. Ionako nije žurba. Ionako... Ionako je sada sam. Inbox mu je prazan. Kao i on. U odlaznim pozivima ima samo broj taksija i kolege sa drugog, i to je taj greškom okrenut.
Da li da je nazove? Tri je... pa šta? Juče je bilo podne, pa ipak je nije zvao. Sumnjao je da će biti srećna što ga čuje. Nekako to ne bi imalo smisla.
Ipak je on danima čekao da se ona javi. Jer, imala je taj običaj. Svađali bi se, vraćali se kućama, a onda bi ona zvala ili slala sms. Čekao je tada dva dana, pa deset, a onda je prestao da čeka. Shvatio je. Imala je drugog. Samo je on to kasno shvatio. Zatim je prošao mjesec. Dva. A danas pola godine. I njemu je jasno. Nema ona drugog. On je nju povrijedio. Poznavao je toliko. Ona se jednostavno zainatila, a to je umjela. I svim smrtima na zlo je ćutala. Zainat, bez obzira na bol. Kučka jedna, toliko mu je trebala. Baš je našla kad da se ljuti i vrijeđa. U njegovom životu je bio haos. A ona opet nije imala razumijevanja za to.
Lijepa li je bila tada, na jugu. Vidio je možda treći put u životu i osjetio se kao derle. Poželio ju je i dobio. Predala mu se bez trunke razmišljanja, bez sekunde kajanja. Željela ga je. Govorila je da voli svaki djelić njega. Da, bilo im je lijepo. Sve je zaboravljao, sve obaveze otaljavao da bi sa njom bio. I opet je pričala gomilu gluposti. I smijala se. I grlila ga. Pričala mu je o tome koliko ga voli. Pretvarala ga u svoj život. A onda je počela da plače, tuguje i priča gluposti koje ga ovaj put nisu uveseljavale. Ubijale su ga. Dovodile do ludila. Koliko je samo puta htio da je udari, jer riječi nisu pomagale.
Stavio je cigare u džep, platio račun i poslednji izašao. Napolju je bila kiša. Ona je nije voljela. Odjednom je osjetio bol u grlu, nemoć u nogama. Shvatio je ponovo ono što je oduvjek znao. On je voli kao što ju je oduvjek volio. Ona mu treba. Ona mu je neophodna. Šta je tu je. Nikada joj to neće reći. Ipak, ona je ta koja je otišla. Nikada je neće nazvati.
Te večeri je zaspao kao dijete. Sanjao je nešto lijepo.
Ujutro u šest i trideset je bio ispred njene zgrade, kao nekada, da je odveze na posao. I čekao je. Imao je tremu i gorio od nestrpljenja da vidi njenu reakciju. U deset do sedam je upalio auto i otišao. Sam."

N.N.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se