Žao mi je....

30. srpanj 2016 ob 16:45 | 46
Nevjerovatno je koliko sredina, drugi ambijent, drzava i okruzenje covjeka promijene. A onda se pitam nije li to nesto sto je sada postalo stvarnost oduvijek bilo tu, samo je bio potreban okidac da postane jasno i glasno?

Nekoliko dragih ljudi koji su otisli, vracali bi se drugaciji. Jedna od njih me na trenutak "nije prepoznala". A onda je konverzacija ili bolje da kazem chit-chat tekao u klasicnom kurtoaznom pravcu kao da razgovaram s nekom francuskinjom. To sto neko provedene odredjeni dio odraslih godina u nekoj drugoj drzavi ne cini ga gradjaninom te drzave. Nisam nacionalista i nisam iskljuciva po pitanju drzavljanstva i opredijeljenosti, ali mi nisu jasni ljudi koji postaju nesto sto nisu... pa znamo se... ma koliko pokusavao biti stranac ili strankinja, mi to nismo... rijetki su ljudi koji ostaju vjerni sebi. Imam jednog prijatelja u GB koji je najvise ostao vjeran sebi. Cestitam mu na tome.

Razumijem ideju odlaska da bi covjek pronasao sebe ili znanje i postao potpuniji, kompletniji, svestraniji. I podrzavam je u potpunosti. Sretni su oni koji su imali priliku to napraviti i ostvariti. Ali otici i postati nesto nevjerno samom sebi, postati stranac s dovoljno srece, hiljada, prilika i miljea, je jednostavno...

I onda se sjetim rijeci Mirka Kovaca sto idu u ponoc na radiju NES "Zao mi je"


Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi koji strahuju nad svojom egzistencijom, koji su postali robovi sopstvene sudbine.
Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijeloga života pribavljaju sebi alibi.
Žao mi je svih onih koji se slijepo drže jednog mjesta, jer nijesu za neko drugo.

Žao mi je intelektualaca koji vjeruju da su miljenici vlasti.
Žao mi je svih poltrona, svih onih koji primaju mito laskavaca.
Molim se za one nesrećne dostavljače da se što prije vrate svome Ja.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji tuđe mišljenje saopštavaju kao svoje.
Žao mi je ljudi pohlepnih na vlast, žao mi je svih karijerista, svih materijalista.
Žao mi je svih onih koji vjeruju da znače nešto u očima onih koji ne znače ništa.

Žao mi je koji nemaju snage reći: Ne, kada se ne može kazati: Da!
Žao mi je onih nesretnika koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.
Žao mi je svih onih koji ništa ne znaju o istini, i onih koji nikad neće otvoriti oči, nikada izaći iz svog lunarnog vrta.

Žao mi je onih za koje je efemerna slava – vječnost.
Žao mi je onih skorojevića koji sebi pribavljaju maske snobova.

Žao mi je svih onih koji idu na premijere, koji za trpezom žude za prvim mjestima.

Žao mi je svih onih koji zavide drugima, koji su tašti i koji se ne mogu izliječiti od oholosti.
Žao mi je i onih ljudi koji misle da je njihova šutnja principijelnost.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati, svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah, svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja.

Žao mi je svih onih koji žele uspjeti na tuđu štetu.

Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice.

Žao mi je svih onih koji mrze ljude sposobnije od sebe.

Molim te, Gospodine, za sve nesretnike koji su sami uzrokom svoje nesreće.

http://enchante.blogger.ba/

slika 2098384

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se