Kako si mogao??

24. siječanj 2010 ob 17:34 | 195



?Dok sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavala te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekolik uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad sam god bila ?zločesta?, prijetio si mi prstom i pitao me: ?Kako si mogla?? ? ali onda si odustajao od svoje strogosti, svalio me na leđa i češkao mi trbuh.
Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili zajedno. Sjećam se noći kada smo se mazili u krevetu i kad sam slušala tvoje ispovijesti i tvoje snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest.
Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobijala kornet, jer je ?sladoled štetan za pse?, kako si rekao), lješkarila sam beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući.
Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a onda i tražeći svoga ljudskog partnera.
Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kad ti je bilo slomljeno i kad si se razočarao. Nikada nisam prigovarala tvojim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio.
Ona, sada tvoja žena, nije ?ljubiteljica pasa? ? ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je.
Bila sam sretna, jer si ti bio sretan.
Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje.
Bila sam očarana njihovom ružičastom bojom, njhovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. No ti i ona ste se bojali da ću ih povrijediti pa sam većinu vremena provodila u drugoj sobi ili u kućici za pse gdje ste me potjerali.
Oh, kako sam ih željela voljeti, ali postala sam ?zatočenik ljubavi?.
Kako su odrastali, postala sam njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir ? jer tvoj je dodir postao tako rijedak ? i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu.
Nekada, kad bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Zadnjih nekoliko godina, tvoj bi odgovor bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijeniti temu. Od ?tvog psa? postala sam ?samo pas?, a ti si mi zamjerao sve novce koji su se trošili na mene.
Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu, i ti i oni preselit ćete se novi stan u kojem nije dopušteno držati kućne ljubimce. Donio si pravilnu odluku za sebe i svoju ?obitelj?, ali nekada sam je bila ta tvoja obitelj.
Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali izbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe.
Ispunio si sve obrasce i rekao:?Znam da ćete joj pronaći krasa dom.? Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onog s papirima.
Morao si otrgnuti moju ogrlicu iz ruku tvoga sina, dok je vikao: ?Nemoj, tata! Molim te, nemoj im dati da odvedu mog psa!?
A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam na to kakvu je pouku izvukao od tebe o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo.
Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući me pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom moju ogrlicu i povodac.
Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam i ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom.
Kimale su glavom u nevjerici i pitale se: ?Kako je mogao??
U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već davno izgubila apetit.
Isprva, kada je god netko prošao pored mog kaveza, potrčala sam naprijed, u nadi da si to ti ? da si se predomislio, da je sve ovo samo ružan san ... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, i da će me spasiti.
Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošču štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, privlačili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala.
čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe, zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja.
Zatočeniku ljubavi istekli su dani.
Kao što je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije toliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu kaja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine oči i prošaputala: ?Kako možeš??
Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je: ?Oprosti?.
Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće zanemariti, zlostavljati, ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi, mjesto ljubavi i svjetlosti, toliko različito od ovog zemaljskog.
I s posljednjom snagom pokušala sam joj objasniti da moje ?Kako možeš?? nije bilo upućeno njoj.
Mislila sam na tebe, moga Voljenoga Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek.
?elim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.?

Odgovorit ću ovdje isto kako sam već odgovorio na jednom drugom mjestu,dakle c/p a sve na baš ovu temu, odnosno tekst.
Ponavljam se,ali ovo zavrijeđuje.


....neki tekst...............,pa ipak,svaki put kad je čitam kao da je prvi put čitam.
Dobro,priča je ilustrativna,nije istinita.
Samo na žalost istinita je u milijunima kopija u "živo".
Nemam rijeći kojima bih opisao ljude koji tako lako izdaju svoje najbolje prijatelje.
Bolje da ne navodim šta mislim o njima.

Napisat ću ovdje nešto,što sam već dosta puta pisao,a zgodno je.Negdje sam to pročitao,davno.Mnogi su ovo i čitali već,ali neka,zaslužuje ponavljanje.

Kako su čovjek i pas postali najbolji i nerazdvojni prijatelji?

Nekad davno pas i čovjek su sklopili sporazum.
Pas je čovjeku obečao da će mu pokloniti svu svoju ljubav.Ali baš svu i samo njemu,svom gospodaru.Zauvijek,doživotno.
Zauzvrat čovjek je preuzeo svu brigu o psu.Hrana,voda,smještaj...
I tako do dana današnjeg taj ugovor je na snazi.
Pas nikad nije prekršio dogovoreno.
čovjek, na žalost jest i to previše puta.

Molim vas budite toliko fer,pa ga Vi nemojte nikada iznevjeriti.
Jer vaš najbolji prijatelj to debelo zaslužuje,da vi ispunite svoju polovicu ugovora.On vas voli bezuvjetno.I zauvijek,do kraja svog kratkog života,kojeg živi za vas.
-->
autor: Jim Willis, 2001.

Komentari 2

moraš se , ako želiš komentirati
sladamir
sladamirprije 7 godina

U pravu si 100%

mjesec
mjesecprije 7 godina

Da..tužno je ovo kako rade ljudi sa životinjama..mene uvjeke zapanjuje ljudska zloba,jer ljudi misle, da životinje nemaju duše....ako životinja ima osječaj ili dušo...to može uvjeke reči i čovjek koji je imao bilo kakav kontakt sa životinjom ili imao kučnog ljubimca....Kad bi ljudi u pola bili takvi...kao što su životinje..vjeruj mi prijatelju bio bi na zemlji raj...ali ne ovo u čemu smo sad..mi ljudska vrsta koji se ubrajamo u največju stepenicu po inetelegenciji....nimalo nismo tako veliki kao što životinje...Evo ,ovo je moje mišljenje..mada znam ,da se neki neče slagati samnom...ali ja znadem,da imam pravo!

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se