Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

Nesto ukratko o Titu-nepristrano

12. studeni 2009 ob 22:11 | 558
Josip Broz TitoBroz Tito, Josip, hrvatski i jugoslavenski političar i državnik (Kumrovec, 7. V. 1892 – Ljubljana, 4. V. 1980). Metalski radnik. Član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Od 1910. dočasnik u austrougarskoj vojsci, zarobljen 1915. Sudjeluje u Oktobarskoj revoluciji 1917–20. Član Jugoslavenske sekcije RKP(b) i KPJ od 1920. Organizator, a potom i politički tajnik MK KPJ za Zagreb (1927), tajnik PK KPJ za Hrvatsku (1928). Na robiji 1928–33. Radi u Kominterni u Moskvi 1935–36; vođa KPJ 1937, stvara KP Hrvatske i KP Slovenije. Nakon fašističke agresije na Jugoslaviju, donosi 4. VII. 1941. odluku o dizanju oružanog ustanka. U ratu je vrhovni zapovjednik NOVJ; stvara zemaljska antifašistička vijeća kao temelje budućeg federalnog ustroja Jugoslavije. Predsjednik NKOJ-a 1943. U lipnju 1944. sklapa sporazum s predsjednikom izbjegličke kraljevske vlade I. Šubašićem. Na čelu Privremene vlade DFJ, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije (JA), ministar obrane i glavni tajnik KPJ 1945. Iz rata izlazi kao priznati politički vođa; zaslužan za vraćanje Istre i otoka Hrvatskoj. Kao vrhovni zapovjednik JA snosi odgovornost za masovne odmazde nad zarobljenicima i civilnim izbjeglicama potkraj rata i nakon njega (→ Bleiburg; → križni put). Sukobljava se sa Staljinovim hegemonističkim pretenzijama 1948, no u unutarnjim političkim obračunima i sam se koristi policijskom represijom (→ Goli otok). Poslije ublažava birokratski centralizam, početkom 1950-ih uvodi samoupravljanje kao oblik participacije radnika u upravljanju poduzećima, decentralizaciju te proširuje prava republika. Predsjednik republike 1953–80. Suprotstavljajući se sovjetskim pritiscima, okreće se Zapadu; ulazi u Balkanski savez s Turskom i Grčkom 1953–54. Ipak, na unutarnjem planu obračunava se s "antikomunističkim pojavama" (npr. kritičkim istupima M. Đilasa 1954. i dr.). Njegovom zaslugom od 1955. (→ Beogradska deklaracija) normaliziraju se i odnosi s Istočnim blokom. Jedan je od osnivača i vođa pokreta → nesvrstanosti (1961), čime stječe svjetski ugled. Potiče ekonomsku i političku reformu 1954; organizira → Brijunski plenum 1966, na kojemu su smijenjeni čelnici dogmatsko-birokratske struje (A. Ranković i dr.). Potiče reformu federacije 1970–71. i donošenje ustavnih amandmana kojima se republikama daju veća prava i ovlasti, što poslije rezultira Ustavom iz 1974. Već u visokoj starosti (od 1974. i doživotni predsjednik republike i SKJ), sukobljava se s nacionalno-demokratskim i reformističkim tendencijama te smjenjuje republička rukovodstva, u Sloveniji (Stane Kavčič, zbog “cestne afere”, 1969), Hrvatskoj (→ hrvatsko proljeće, 1971) i Srbiji (Marko Nikezić, Latinka Perović, zbog “liberalizma”,1972), staje na stranu konzervativnih snaga, podržava politička suđenja i politiku rebirokratizacije i redogmatizacije. Njegovoj sahrani 8. V. 1980. u Beogradu prisustvovali su najistaknutiji svjetski državnici iz 127 zemalja. Nakon njegove smrti ubrzo dolazi do krize unutar SKJ, a desetak godina poslije i do raspada socijalističke Jugoslavije koja je najsnažnije obilježena upravo njegovim političkim djelom. To djelo i danas pobuđuje zaoštrene kontroverzne ocjene, od krajnje negativnih, napose onih vezanih za unutrašnju represiju nad političkim protivnicima, do pozitivnih, među kojima se najčešće ističe njegovo priznanje ranije nepriznatih ili polupriznatih naroda (Crnogorci, Muslimani/Bošnjaci, Albanci) te federalno uređenje Jugoslavije s unutrašnjim republičkim granicama koje su raspadom Jugoslavije postale međunarodne.

Komentari 1

moraš se , ako želiš komentirati
sladamir
sladamirprije 7 godina

Za

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se