Robinja

22. travanj 2009 ob 18:14 | 108
Sjajni mačevi jutarnjeg sunca sjekli su čista stakla.Usijani dan prizemljio je jutros meko,u svježinu,vani tumaram,teška puna užegle oporosti, prema svemu što mi guta pogled i kiselom znoju što curka niz vrat i prsa,golica me,a od hladne i mokre ljepljivostu ne mogu ni ruku podići pa obrisat,teške ruke.Žive duše u blizini.Vjetar je zašibao u rame,vrat,razmaknuo mi kosu,ježurila sam se pod odjećom vlastite siluete.

Bol je prodirala kao što voda probija kroz pukotine ne ledu.Danima,duge mjesece javljala se poput granitnih maski,tiho nezadrživo.Neumitnišću svih životnih mijenja prodirala je u rasjed mutnog sjećanja.
Nastanivši se u mraku tajanstvene tame iz dubine dopire u podzemni tutanj besćutnosti.

Komentari 3

moraš se , ako želiš komentirati
Svemirko
Svemirkoprije 7 godina

Eh! Eh! Lijepo....

Pozdrav!

haiku
haikuprije 7 godina

Šimić ima jednu pjesmu gdje kaže.A vani mrtvo,krvavo ,obješeno sunce...a ja kriknem iz svih snaga

hermes
hermesprije 7 godina

ne boj se robinjo sunčice...ona će ti polizati zrakama znoj...a mačevi će se istopit od topline...ajde sad na sunce, iz dubine tmine...

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se