P o r e z n i k

31. siječanj 2009 ob 10:28 | 364
slika


Stigao je jednoga dana na planetu Teran nenajavljen! Nikakvo čudo! Dolazi uvijek na kraju vremena. Ni više ni manje! Kada on dođe nema vrludanja. Njegova riječ je glavna. Sluša se bez pogovora. I gle! Nijedno živo biće od kako je svijeta i vijeka nije mu se moglo suprotstaviti. I u toj neumitnoj činjenici čovjek je našao smisao života…

Mladić nesvakidašnje vanjštine stajao je ispred kuće broj dvadeset tri. Onako visok i mršav klatio se naprijed, nazad. Poslovna torba koju je nagnuo ispred sebe vukla ga je naprijed prema ulazu i činila smiješnim. Prijetila je opasnost da će pogrbljen glavom kucnuti u zvono koje se nalazilo ispod njegova četvrtastog čela, dijelom napola prekrivenog plavom kosom. Duži pramen prekrio mu je desnu stranu bljedunjava lica. Desnom rukom namjesti razbarušenu grivu kako bi bolje vidio natpis na sredini ulaznih vrata, otkrivši tako kukasti nos. Zažmirka svojim veselim kao nebo plavim očima.

Hm! gukne zadovoljno. Na pravom sam mjestu!

Obazre se okolo. Na ulici nije bilo nikoga osim psa lutalice koji se upravo sakrio pod obližnji grm od podnevne žege. Dašćući poturi svoju čupavu njušku gledajući radoznalo visokog. Neznanac mu uzvrati pogled. Psić zaskviči od straha i brzo se povuče natrag u dublji dio hlada.

Mladić opet pročita ime ispisano na vratima. Ne smije doći do zabune, pomisli. Odagnavši nedoumicu, pritisne kućno zvono svojim glomaznim prstom. Čuo je udaljeni odjek zvonjenja. Strpljivo je čekao. Kada se ni nakon dužeg vremena nitko nije javljao, on zalupa čvornatom šakom po drvenoj podlozi vrata. Stakla u okviru zazvuče. Zamalo da se nisu rasula po kamenom podu. Stavi dlan na kvaku.

Ne lupajte!. Evo me dolazim, zaviče grubi, ljutiti ženski glas.

Pričekajte me da se obučem!

Poslije nekoliko trenutaka čuo je potmule korake kako se približavaju ulazu. Vrata bučno zaškripe. Starija, niska, debela ženska osoba, osebujna izgleda oprezno proviri i pogleda niz ulicu, lijevo i desno.

Opet ste zakasnili! Samo se ti pojavljuješ, zaključi kada nije vidjela više nikoga osim njega. Očekivala sam i tvojega kolegu zajedno s tobom.

Pogleda ga upitno, namrštivši čupave obrve. Kako je on i dalje šutio, ona nastavi.

Kada je bio prošli tjedan ovdje na dogovoru, rekao mije da se nikada ne razdvajate.

Ne podnosim grupne posjete, reče potom pomirljivo.

Za proricanje budućnosti pogodne su najviše dvije osobe! Odmjeri ga od glave do pete. Očito je bila zadovoljna što joj nije proturječio. Ljubazno mu se nasmiješi.

Mislila sam da nećete doći ni danas. Poslije ručka počela sam obavljati svoje svakodnevne poslove u domaćinstvu. Moram povremeno održavati kuću u kojoj živim, reče kao da se nastoji opravdati što je hodnik bio pomalo neuredan. Pokaže mu rukom da uđe.
Došljak šuteći stupi dugačkom nogom u predsoblje.
Čim su ušli u gostinsku sobu mladić spusti torbu na pod. Okrene se i značajno pogleda u Proročicu.

Uvijek dolazim u pravi čas. Od kada je čovjeka i vremena! dometne značajno. Obješenjački se nasmijao. Zalamata svoji predugačkim rukama. Nikada ne kasnim!

Ja sam jedini u tom poslu!!! Nitko još nije imao primjedbe na moj rad. Ha! Ha!Ha!...

Povremeno mi se Jedan Jedini uplete u moj posao. Ali i On bezuspješno!!!

Obazre se po pretrpanoj, prostranoj prostoriji koja je bila načičkana raznim kičastim predmetima što služe za proricanje sudbine. Pogleda u iznenađenu ženu.

No, ostavimo to! Uozbilji se. Posegne rukom u unutarnji džep svojega odijela i užurbano izvadi zlatom uokvirenu iskaznicu sa slikom u sredini. Pokaže joj na djelić sekunde. Ona pogleda i skoro padne u glomaznu fotelju odmah iza nje.

Skvrči se. Bolno zajauče.

Kako? Kako, zamuca. Još nisam očekivala Poreznika. Nemam još ni sedamsto godina! Zavapi. Molim Te da mi ostaviš još jedan, jedini dan. Zurila je u njega molećivo. Neizostavno moram završiti neke poslove. A i moja djeca neće me više vidjeti! Što će biti s mojom imovinom?!
To je mnogo vremena, reče mladić. Bio je neumoljiv. Sagne se. Iz torbe izvadi podeblju knjigu čije su korice bile ukrašene bakrorezom. Otvori ju na sredini.

Na žalost, već sam te izbrisao sa spiska ove planete! Došlo je vrijeme da platiš za učinjeno u svom dosadašnjem životu! Kiselo se nasmiješi.
Ovdje je tvoje ime! Pokaže na dno stranice.

Vidjela je svoje podatke napisane pod rednim brojem deset. Pognu glavu i zajeca. Kuhinjska krpa koju je još držala u ruci pade joj na izrezbareni kameni pod. Pogleda u mladića.

Plave oči bile su nemilosrdne.

Uhvati se za moju desnu ruku! naredi joj strogo.

Čim ga je obeshrabrena žena primila za rukav, svjetlost zabljesnu okolinu. Iznenada, oko njih nastade neopisivi kaos.

Dvjestotinjak kvadratnih metara gdje je bio ženin dom uokolo, zjapilo je prazno. Čuo se samo zlokobni odjek hrapavoga Poreznikova smijeha!!!

Svemirko






































Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se