HVALA TI DUSO MOJA

06. travanj 2012 ob 21:40 | 95
slika 987444
[b]Zavoli dan u kojem se budiš, šapućeš mi davno sročeni stih, ti uzdrahtala dušo skrojena iz orgonskih niti utakanih u staničje svemira. Zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše ti bezglasnogovornice istine, budiš me tihovanjem odlazečeg Mjeseca ti hrabra čuvateljice Lunina hrama. Na Levantu jutri mirisno ljeto tvoga rađanja pod jesenjskim nebom dozrijevaja vremena, njegova prelamanja u plodove zalijevane suzama dobrih ljudi. Trenutak u zagrljaju bogova, treptaj oka otkinut iz zjenice kozmosa okićen vjeđama punim svilenkasih struna prohujalog vremena. U ovom buđenju u srcogradu čutim pukotinu u zaboravu, uvijek iskreću svjetlost koje se probija kroz razderotinu satenske opne vječnosti, čujem neuništivi čas izgovorene molitve vjesniku neba, koji je odnio miloglasno svjedočanstvo tvog nastajanja i ostavio te bezglasnu meni u naslijeđe. Zavoli milovidnost darovanu ti kao znamenje tvog nezaustavljivog hodočašća zvjezdanim prahom ka izvorištu iz kojeg si iznjedrena. Zavoli ovu zornicu da bi voljela sva međuglasja života, šapućeš mi ti moja samozatajna vodičice ka vječnim lovištima. Osjećam te čujnošću nečeg još uvijek bezimenog u meni, slutim tvoju snagu u tvojoj tišini i tvoju nemoć u vrisku ranjene ptice na dlanu sveprostornosti pejsaža kojim koračam kao ovozemaljska silueta onozemaljske mene. U trenucima suicidalnih poriva iskapanih iz ožiljaka na kopreni svjesnosti, ti smiruješ misaonu bujicu i pretačeš je u podmornice spoznaje, odvodiš me na deltu u kojoj se grle šumovi smaragdne rijeke i poezija modrih oceana. Spuštaš jedra moje zalutale barke, sidriš me na delti ljepote, tamo na pješčanom žalu vjerovanja. U noćima kao što je bila ova rukama mjesečine rasplićeš kosu anđeoskoj sjaja, u Neptunovom hramu dodiruješ strune nebeske gitare i prosipaš plimu sreće. Gradiš most ka svodovlju lijepih uspomena i nedozvoljavaš mi da se utopim u moru samosažaljenja. U suglasju sinoćnjeg sutona svijesti i jutrošnjeg svitanja spoznaje čujem međuglasje sna odsanjanog u koljevci svemira. Rađala sam se nova na Veronskom balkonu punom ružina mirisa, budim se ipak ista, ona koju si ti u sunoćavaju tješila pjesmom slavuja, ona koju si ti, u ovom spramčioku suncozorju, probudila zornicom svjesnosti. U čulnosti tvog tihovanja čujem pjev ševe u krošnji svijesti i zaustavljam sjećanja, pospremem ih kao, srcoslovima ispisane ceduljice "neprocjenjivo", u riznicu uspomena. Hvala ti dušo moja što si ovu noć, kao snovolovka, probdjela kraj moga uzglavlja.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
[/b]

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se