MI

24. srpanj 2016 ob 11:14 | 44
Dok u svojim mislima nijemo sjedimo
dali se ikada naše ljudskosti sjetimo,
sjetimo li se ikada onih svojih riječi
ili nas samo bol u tome nečujno priječi...

Sjetimo li se tko nam je život dao
i jeli zbog nas ikad na koljena pao,
ili nas je samo bešćutno ostavio u živici groblja
u onoj beskrajnoj tišini pored zaraslog snopljaa...

Snoplja od kojeg nikoga ni ne vidimo
i čemu onda da se uopće imalo divimo,
samo ptice što iznad nas nijemo leete
a nikako da na nečije usamljene ruke slete...

Samo onaj grm što nam hladan pogled sakriva
i bešćutnost koja se tiho i polako razotkriva,
jedino malena kaplja rose što niz list trave klizi
i okrutna staza života polako se sve više bliži...

Kao maleni list što ga vjetar samo njiše na grani
dali se i bešćutnost i dalje našom dušom hrani,
odrasteš i sazriješ u vihoru onog paklenog rata
i konačno shvatiš da te nije volio ni rođeni tata...

Komentari 2

moraš se , ako želiš komentirati
nikolina_nini
nikolina_niniprije 5 mjeseci

I opez srce radosno zakuca, kada sjei se jutarnje rose
Koju su gazile noge bose
Dok zorom hodah ravnicama tvojim,
Slavonijo moja, toliko te volim..
..


Evo ja veseli stih na kraju napisah

-ami
-amiprije 5 mjeseci

:((((( hoću da pročitam nešto veselo ... znam da možeš .. jači od svega

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se